Ako ne trebaš ostavi, ako trebaš uzmi

Ideja charity shopa Qanah je da oni koji imaju donose, a da onima koji nemaju dajemo. Ima tu teških, ali i jako veselih priča

Ako ne trebaš ostavi, ako trebaš uzmi

FOTO Kristijan Hnojčik

Ako je po nečemu Trešnjevka slična Londonu, onda je to činjenica kako je u njoj zaživio prvi, ako ne i jedini, charity shop u Hrvatskoj. Trgovinu rabljenim stvarima Qanah osnovali su supružnici Janet i Tomislav Tuškan, a djeluju na dvije lokacije u Rudeškoj 160A na Vrbanima i u Omiškoj 7 na Knežiji.

Za one neupućenije, razlika između second hand dućana i charityja je u tome što ovaj potonji novac prikupljen prodajom koristi u dobrotvorne svrhe. Osim toga, oni stvari ne otkupljuju, nego ih prikupljaju donacijama.

U njihovom dućanu na Vrbanima, gdje sve vrvi ljudima koji donose i odnose stvari, susrela sam se s jačom polovicom tog entuzijastičnog para, Tomislavom Tuškanom koji u udruzi volontira već pet godina. Pije se kava, ljudi se druže i usput pomažu zajednici. “Svi smo volonteri u najčišćem smislu. Nema tu povlastica. Ideja je da oni koji imaju donose, a onima koji nemaju, dajemo. Ima tu teških, ali i vrlo veselih priča. Ljudi su najbolji dio svega,” kazao je Tomislav.

FOTO Kristijan Hnojčik: Tomislav Tuškan i Qanah dućan

Kako se moj dolazak poklopio sa Svjetskim danom beskućnika, bilo je baš prigodno u dućanu sresti bivšeg beskućnika Maria Rezu kojemu je udruga pomogla pronaći posao. On je u Hrvatsku na nagovor majke izbjegao iz Beograda u vrijeme NATO bombardiranja s obzirom na to da mu je otac podrijetlom iz Hercegovine 1993. godine ustrijeljen na svom radnom mjestu. Najprije je živio u Rijeci, a nakon toga je doselio u Zagreb, no nije mogao dobiti dokumente pa je de facto postao beskućnik.

“Nisam mogao dobiti osobnu iskaznicu u Zagrebu, dogodilo mi se da  mi čovjek za kojeg sam radio nije platio i na kraju nisam imao gdje biti. Onda sam čuvao jednu zgradu i tu se dogodio klik – jedna žena je došla i rekla mi kako će me prijaviti na svoju adresu. Ta gospođa je iz Martinova plašta. Tada je sve krenulo na bolje.

Neko vrijeme sam živio i na Trešnjevci i mogu reći kako su ovdje ljudi sjajni. Trešnjevka je zlatna. Ovdje je jedan čovjek koji vodi građevinsku tvrtku VDM promet donirao kompletnu stolariju za kuću jednoj obitelji. Kad je papa Franjo prošle godine pozvao beskućnike u Rim, udruga Qanah je predložila mene Uličnim svjetiljkama i tako sam bio kod pape u Rimu,” ispričao mi je Mario kojemu je udruga, nakon što je završio tečaj za pizza majstora, našla posao u Starigradu na Hvaru, tako da se sav preplanuo i zadovoljan tek vratio nakon sezonskoga rada.

FOTO Kristijan Hnojčik: Mario Rezo u posjeti

“Jesmo vjernici, ali ono što je nama svima važno je da vjernici budu zajedno bez obzira na to kojoj vjeroispovijesti pripadali, bez obzira na crkvu, važno nam je povjerenje. Volim tu riječ povjerenje,” objasnio je Tomislav i dodao kako su u Qanah svi dobrodošli, tko god da je u nevolji.

Pomažu i migrantima koji su trenutačno smješteni u Hotelu Porin. “Došla su nam dva dečka iz Egipta i jedna žena iz Sirije, pa putem njih dolaze ljudi,” rekao je.

Doduše ne kao izbjeglica, ali i sama Janet kao pokretačica te ideje doselila je ovamo prije više od trideset godina iz Engleske. Kao djevojka željela je iskusiti život u drugačijem društvu od onog au kojemu je odrasla i došla je živjeti u bivšu Jugoslaviju. Namjeravala je upoznati i povezati se o ovdašnjim ljudima pa je tako upoznala i Tomislava i ostala ovdje cijeli život, a na kraju su, po uzoru na lijepu britansku praksu, pokrenuli i ovaj charity dućan.

FOTO Kristijan Hnojčik: Qanah charity shop

Ozračje je ovdje toliko toplo da ih susjedi rado posjećuju. Vladimir Andročec i njegov pas Roni ovdje su svakodnevice. Kao i Mladen Ugrešić. “Imam dva unuka, jedan ima četiri, a drugi  sedam godina, i ovdje ih opskrbljujem majicama, hlačama, cipelama i dječjim igračkama. Jednom susjedu u ulici je umrla supruga i kompletnu njezinu garderobu darovao je ovdje. Izvrsno je što to imamo u naselju. Ovdje možete kupiti jaknu za 60 kuna. Ne idem ja na žurku pa da mi je potrebno ne znam što.

Našao sam ovdje knjigu o gljivarstvu za 10 kuna. Takva knjiga u gradu bi stajala 200 kuna. Našao sam i enciklopediju o šumarstvu po istoj cijeni. Sad sam došao tražiti cipele za sebe broj 45, ali imaju samo neke špičoke, a to nije za mene. Uz sve to dobijete još i kavu, ‘poljudujete’ malo s njima,” hvali ih Mladen i dok odlazi moli rezervaciju za cipele broj 45 kad se pojave takve koje nisu u špic.

Pojavit će se zasigurno jer ljudi ovdje neprestano donose stvari. Uglavnom ne žele da ih fotografiramo ili razgovaramo s njima, ali jedna gospođa pristala je dati anonimnu izjavu. Donijela je hrpetinu stvari, među ostalim i invalidski stolac. “Ja sam tu u kvartu i primijetila sam kako se čine dobra djela. Imamo mnogo toga što nama više nije potrebno, a nije smeće,” rekla je.

FOTO Kristijan Hnojčik: Qanah charity shop

“Ima ljudi koji mogu dati nešto, ima onih koji ne mogu. Živimo u čudnim vremenima – s jedne strane su ljudi koji imaju previše, a s druge oni koji nemaju ništa,” kazao je  Tomislav koji ovim putem želi ohrabriti sve one koji nemaju dovoljno da dođu u njihove dućane i uzmu ono što im je najpotrebnije.

Nema ovdje samo odjeće. Tu su knjige, igračke, uključujući i djeci najdraže Lego kockice, te razne stvari korisne u kućanstvu, primjerice, držač za boce vina koji je jedan par, želeći ostati anoniman, donio i donirao. U ovom dućanu od 19 četvornih metara može se naći svašta od igle do lokomotive, komentirali su nazočni.

Kad od prodaje prikupe više od 700 kuna, koliko ih stoji najam i režije, kupuju bonove za hranu koje dijele najsiromašnijima. I preda mnom su takve bonove dali dvojici male romske braće koji žive u obitelji s desetero djece za koje skrbi samohrana majka. Što im je još potrebno? Pa, čarape za seku, kazao je onaj malo veći. Odmah su se tu stvorile i čarapice, a to koliko su uredni i lijepo odjeveni svjedoči o tome kako mama  i te kako vodi brigu o njima, kao i o stvarima koje dobivaju.

“A što je vama u udruzi potrebno?” upitao sam Tomislava. “Jooj, ne treba nam ništa, imamo hrpu stvari, trebaju nam volonteri, to je ono što nama treba,”kazao je.

FOTO Kristijan Hnojčik: Tomislav Tuškan i Ana Šivak

Ana Šivak jedna je od njih. Otkad nema obveze s unucima, pomaže koliko može, razvrstava stvari. Ivana Magličić ovdje je dvije godine. Imala je slobodnoga vremena pa im se pridružila. Sada ima malu djecu pa može pomoći tek jedanput u dva tjedna. “Lijepo je pomagati, družiti se i upoznavati ljude. Dobro je činiti dobro,” kazala je.

Jedna među takvim volonterima je i koordinatorica charityja na Knežiji Vesna Radošević. “Ja sam s Vrbana i tamo sam najprije uočila neki čudan dućan koji je izgledao kao second hand, ali onda sam vidjela da to nije u potpunosti. U početku sam bila skeptična, ali sam to pobijedila. Zaljubila sam se u tu ideju i priključila se, a priključila se i cjelokupna moja obitelj, suprug i tri sina,” kazala je Vesna koja već dvije godine vodi charity u Omiškoj 7.

“U odnosu na dućanu u Vrbanima, koji je odmah krenuo s vrlo velikim odzivom, dućan na Knežiji je krenuo laganijim tempom. Jedva smo uspijevali pokriti najam. No i to se polagano mijenja pa imam osjećaj da nam ide.”

Što drugo reći nego: “Ljudi, dođite i nosite, ali i donesite. Ako želite volontirati, to je pravo mjesto.