Nakon dugih dvadeset i pet dana pronašli smo Kiku

Sanjin tata joj se lagano približio i tek kad ga je nanjušila krenulo je divlje mahanje repom, cviljenje i opće veselje. Stari je bio u suzama, a i ja sam plakao kao mala beba

Nakon dugih dvadeset i pet dana pronašli smo Kiku

FOTO Tony Hnojčik

Nakon velike potrage i akcije u koju su se uključili deseci dobrih ljudi, dijeljenja letaka, objavljivanja na Facebook stranici, trčanja na dojavljivane lokacije i beskrajnoga traženja po trešnjevačkim šikarama, izgubljena kujica Kika pronađena je i vraćena u svoje dvorište.

Što se sve dogodilo, što su poduzimali i kako su se osjećali dok su je tražili ispričali su Kikina vlasnica Sanja i “očuh” Lovro, a kako u velikoj potrazi nisu bili sami, na razgovor su poveli Anu i Marjia. Bilo im je žao što nam se Igor, još jedan važan član potražnoga tima, nije tada uspio pridružiti, ali to je popravio kada se cijela skupina ponovno okupila kako bi stala pred objektiv našega urednika fotografije Tonyja Hnojčika.

FOTO Tony Hnojčik: (slijeva) Ron, Lovro, Mario, Igor, Lu, Ana, Kika i Sanja

Susret smo dogovorili u blizini ulaza u kompleks Jaruna nedaleko od mjesta gdje je Kika nakon dugih dvadeset i pet dana potrage, konačno pronađena. Kasnio sam nekoliko minuta tako da su moji sugovornici već bili na lokaciji, a raspoloženje je bilo opušteno i veselo. Mislim kako su i prije mojega dolaska spontano počeli prepričavati tragalačke dogodovštine, posebice one za koje tek naknadno shvatiš da su zapravo zabavne.

Pridružio sam im se. Dok smo se družili noć je smjenjivala dan na uobičajeni način, a mi smo dugo sjedili u običnom baru, na običnoj terasi i ponovno proživljavali dijelove ne baš tako obične priče o jednom uplašenom i izgubljenom čupavcu i njegovim ljudima koji nisu odustajali.

FOTO Tony Hnojčik

Kako je sve počelo?

SANJA: U obitelji smo imali svadbu pa smo Rona i Kiku ostavili na čuvanju taj jedan dan i noć. Nismo ih željeli traumatizirati gomilom ljudi, pogotovo Kiku koja je oduvijek plaha i nepovjerljiva pa smo mislili kako će jedan dan kod nekog drugoga biti manje stresno od invazije nepoznatih u njezin dom.

Prema planu, oni su se trebali vratiti u dvorište čim odu gosti. Za jednog čovjeka dobili smo dobre preporuke i ostavili smo ih kod njega oko pola devet ujutro. Oko jedan sat on me nazvao i rekao mi kako se Kika izvukla iz ogrlice i pobjegla prema Prečkom.

LOVRO: Treba naglasiti kako smo mu više puta rekli ako vodi Kiku van, mora koristiti ormicu jer se iz ogrlice izvuče. I što je on napravio? Odveo ju je sa sobom na drugi kraj grada na kavu bez ormice.

SANJA: I to automobilom  tako da se, i da je htjela, nije znala vratiti kući. A Rona je ostavio samoga u stanu.

FOTO Tony Hnojčik

Čovjek vas je nazvao i…?

LOVRO: Bili smo tada usred završnih priprema za svadbu. Ostavili smo sve i krenuli u dva automobila. Mislim kako smo već nakon deset minuta bili u Prečkom i počeli ju tražiti.

SANJA: Išli smo u pravcu gdje je navodno pobjegla. Sretali smo ljude i pitali ih, ali nitko je nije vidio. Jednostavno je nestala. Da bi stvar bila gora, spremalo se nevrijeme. Grmjelo je. Ljudi su otišli kućama i više nije bilo nikoga koga bismo mogli barem pitati je li  ju vidio. Tražili smo i nakon što je počeo pljusak.

LOVRO: Bili smo mokri kao miševi taj prvi dan.

SANJA: A nije nam pomoglo ni to što se tog prvoga vikenda događao festival vatrometa. Kika se eksplozija jako boji i bili smo sigurni da se negdje zavukla. Bila je sama i uplašena na nepoznatom terenu;  iako smo odmah oglasili njezin bijeg, prvih tjedan dana nije bilo nijedne dojave.

FOTO Tony Hnojčik: Kika

LOVRO: Taj tjedan smo proveli manično vičući sa svinjicom u rukama. Lutali smo u blizini mjesta  gdje je nestala. Zavlačili smo se u šikare i mislim da u Prečkom i okolici nema grma gdje nismo zavirili.

SANJA: Nismo znali što bsmo. Nismo se snašli. Mislili smo da nije mogla otići daleko pa će se odazvati ako dovoljno jako vičemo. Tražili smo je svakoga dana i širili područje potrage.

LOVRO: Pročešljali smo nasip sve do Jankomira i sjeverno do Stare samoborske ceste. Bilo je vruće i vjerovali smo kako se kreće uz vodu.

SANJA: Od Kike nije bilo ni traga, ali javili su nam se do tada nepoznati ljudi koji su nam dali potporu.

FOTO Tony Hnojčik

Znači Ana, Mario i Igor su s vama od prvoga dana?

SANJA: Mislim od drugoga ili trećega.

ANA: Javili smo im se putem fejsa. Znali smo da im nije lako jer je naša Lu nestala mjesec i pol ranije. Lu smo našli nakon dva dana, ali smo znali kroz što prolaze i kako se užasno osjećaju pa smo odlučili pomoći im.

MARIO: Prvi put smo se sastali, mislim, negdje u Podsusedu. I tako je krenulo. Svakoga dana smo je tražili.

SANJA: Znali smo se najprije negdje sjesti i mozgati o strategiji za taj dan.

ANA: Svaki dan je bilo drugačije. Sve smo pokušali. Išli smo ju tražiti autima, biciklima, pješke, zajedno, odvojeno i u raznim pravcima.

SANJA: I svakoga dana smo se vratili doma bez nje.

FOTO Tony Hnojčik

Kako ste to podnosili?

SANJA: U početku je bilo jako teško. Nije ni kasnije bilo bolje, ali tih prvih tjedan dana je bilo najgore. Imamo četiri psa i ostala tri su nas jednako veselo dočekivali na povratku, ali sve je bilo drugačije dok smo se vraćali doma bez Kike. Tjedan dana nije bilo nijedne dojave. Nitko je nije vidio. Ništa nismo znali. Nada je, naravno, postojala. Morali smo se nadati, ali teško je kad ne znaš ništa.

Nakon prve dojave bilo je malo lakše. Viđena je na području gdje se izgubila pa smo znali da se skrivala i da nije daleko odlutala. Mislili smo da je strah popustio pa se ona nekako snalazi. Ali ona je živa. To nam je bilo najvažnije.

FOTO Tony Hnojčik

LOVRO: Živjeli smo od dojava. Jedna dobra dojava mogla nas je držati tri dana u pogonu bez odmora, ali već nakon tri dana bez nove dojave, počeli bismo psihički tonuti iako smo potragu nastavljali svakoga novoga dana. Bili smo ovisni o dojavama.

Oboje ste zaposleni. Kako ste uspijevali?

SANJA: Danju smo radili, a noću tražili.

LOVRO: Ja sam tražio i danju. Uzeo sam tri tjedna slobodnoga.

Zbog potrage za Kikom?

LOVRO: Da. Radim za sebe pa sam sebi to mogao dopustiti

FOTO Tony Hnojčik

Kako ste prebrodili krize između dojava?

SANJA: U situacijama kad mi zbog cijele te drame nismo bili u stanju objektivno sagledati stvari, netko  od dobrih ljudi, koji su sve vrijeme pomagali, sjeo bi  s nama i racionalno nam objasnio kako nema smisla očajavati. Viđena je, zadržava se na istom području, preživjela je do tada pa će i dalje… sve su to bili argumenti kojima su se trudili popraviti naše raspoloženje, a često su i uspijevali. Pričali smo o svačemu samo kako bi nas odvratili od opsesivnog razmišljanja o tome gdje je Kika i kako joj je.

LOVRO: Mislim kako bismo klonuli da nije bilo Ane, Marija i Igora. Bili su stalno na raspolaganju i uvijek spremni uliti nam malo nade i snage.

SANJA: Bili su tu i mnogi nama nepoznatih ljudi koji su pomagali. Nevjerojatno koliku solidarnosti su pokazali.

FOTO Trešnjevka online: Velika potraga

Mislite na organizirano traženje Kike u Prečkom?

SANJA: I na to, ali netko je svakoga dana uskočio i pomogao u traženju. Ne mogu opisati koliko sam zahvalna tim ljudima.

Je li bilo još takvih akcija?

SANJA: Nije. Najviše zbog toga što smo putem dojava zaključili kako se Kika uglavnom kreće noću. Viđali su je samo za mraka ili rano ujutro, a nismo željeli tražiti da ljudi u to doba hodaju  kvartom i traže psa. U tim noćnim potragama pridružili bi nam se samo bliski ljudi.

LOVRO: Bliski prijatelji koje poznajemo oko četiri tjedna.

Kaže narod kako se na muci poznaju junaci. Kako su izgledali ti dani potrage?

LOVRO: Nakon dva tjedna stvorili smo neki obrazac. Ujutro bismo tražili nekoliko sati, a zatim bismo se svi našli na kavi oko šest uvečer. Tu bismo se dogovorili tko će što pa krenuli. Pretraživali smo posvuda, a nekoliko puta smo proveli noć u blizini mjesta gdje je viđena. Noćne sačekuše u derutnim zgradama “Domovina commercea”  ušle su u legendu. Tih pet noći bile su strašne, a mi nismo baš plašljivi.

FOTO Tony Hnojčik

Znači bilo je i drame i horora. Vjerni pomagači bili su stalno uz vas pa me zanima kako bi oni opisali vas i vaše ponašanje?

ANA: Bili su kako kada. Kao što su i sami rekli, bilo je dobro kada je bilo dojava, a sve gore ako nije bilo novih. Bilo je teško njima, a bilo je teško i nama koji smo ih takve morali gledati.

Koja se metoda pokazala najuspješnijom za podizanje morala?

ANA: Raditi idiota od sebe.

Idiota?

ANA: Ma, na internetu. Komunicirali smo putem grupe na fejsu bez prestanka, glupirali se, ispitivali i upoznavali se, sve kako bismo im skrenuli pozornost.

SANJA: Teme su bile razne, ali nisu bile važne teme, nego ljudi.

LOVRO: I u “sačekušama” kod “Domovine” stalno smo razgovarali.

MARIO: Kako bi bilo manje strašno.

FOTO Tony Hnojčik

Noći ste znači provodili u zasjedama?

LOVRO: Imali smo i nekoliko lokacija koje smo intenzivnije pretraživali jer smo dobivali neke poludojave kako se tuda kreće.

SANJA: Dobili smo i nekoliko “pravih” dojava onih koji su bili sigurni kako su vidjeli baš Kiku. Sve te lokacije smo bilježili na mapi. Zaključili smo kako se uglavnom kreće uz vodu. Viđena je i sa sjeverne i s južne strane avenije pa smo pretpostavili kako ide podzemnim prolazima uz potok i ispod cesta. U blizini potoka je i nađena.

Kako je Kika pronađena?

SANJA: Tri dana ranije viđena je na tri lokacije i svi su bili sigurni kako je to Kika. Sve tri lokacije bile su na području za koje smo vjerovali kako se na njemu skriva. Naravno da smo se usmjerili tamo.

MARIO: Dok smo tražili, razgovarao sam s jednim susjedom koji mi je rekao kako mu se po vrtu mota neki pas i radi mu štetu. Kad sam ga pitao kakav pas, odgovorio mi je “sivo-smeđi”, ali kada sam mu pokazao fotografiju na letku, rekao je kako to nije taj pas. Ostavio sam mu letak i zamolio ga da nazove ako ugleda psa s fotografije.

LOVRO: Dan kasnije, u jedanaest sati, zazvonio mi je telefon. Čovjek me nazvao i tvrdio kako upravo gleda u psa s letka. Bio je to prvi put da je viđena danju pa nam nije trebalo više od nekoliko minuta da se svi nađemo u blizini. Došao je Sanjin tata koji s Kikom ima poseban odnos i jako su vezani jedno uz drugo. Uz nas dvojicu bili su tu Ana, Mario i Igor. Sanja je bila poslovno izvan grada i nije mogla doći.

FOTO Tony Hnojčik

MARIO: U vrt nas je čovjek morao pustiti. Sve je ograđeno, a iza njega je prašuma.

LOVRO: U vrtu je nismo vidjeli pa smo krenuli u šikaru. Probijali smo se kroz kupine kada ju je Sanjin tata ugledao i ulovio.

MARIO: Onaj glas, “imam ju,” i počeli smo trčati kroz trnje.

SANJA: Sve su im noge izgrebane.

LOVRO: Nije reagirala na zvuk. Nije se odazivala. Morali smo je sami naći. Nije dolazila, ali nije ni bježala. Sanjin tata joj se polagano približio i tek kad ga je nanjušila, krenulo je divlje mahanje repom, cviljenje i opće veselje. Stari je bio u suzama, a i ja sam plakao kao mala beba.

ANA: Suza za suzom.

MARIO: Svi smo plakali.

FOTO Tony Hnojčik

A Sanja?

SANJA: Lovro me samo nazvao i rekao: “Imamo ju.” Bila sam u drugom gradu pa nisam mogla do nje još nekoliko sati. Jedva sam dočekala.

LOVRO: A onda smo malo sjeli i popili pivo da se svi opustimo i smirimo. I mi i Kika. Onda smo otišli veterinaru koji je pronašao pedesetak krpelja koji su se uhvatili jer joj je ogrlica protiv nametnika negdje otpala. Izgubila je više od pet kilograma. Bila je kratko i na infuziji iako nije  dehidrirala. Očigledno se snalazila. Kad je stigla kući, sve je prepoznala, ali kao da je bila u šoku. Kao da nije mogla vjerovati da je opet s nama. Sada je doma s Ronom i odmara se. Još se nije potpuno oporavila. Trza se na svaki zvuk i cvili, ali vjerujem kako će za nekoliko dana biti bolje.

Kako je protekao dugoočekivani susret Kike i Sanje?

SANJA: Kad sam konačno stigla do kuće, Kika je prepoznala automobil pa je počela skakati po ogradi i cviljeti. Susret nije bio filmski jer mi se tek kratko veselila, a zatim je  otrčala jer je moj tata jeo pizzu. Bila je čini se vrlo gladna.

FOTO Tony Hnojčik

Postoje li neki planovi vezani uz Kiku?

SANJA: Ništa posebno. Život. Kika je dobar i poslušan pas pa ćemo je uvijek rado povesti s nama ili otići s njom u šetnju nasipom, ali bez nas, više nikada neće izaći iz dvorišta.

LOVRO: Ma i da treba veterinara dok nas nema, veterinar će morati doći do nje.