Fotografijom je pričao priče

Tony nije samo fotografirao, on je fotografiju živio i fotografijom govorio. On je pričao priče o ljudima, prirodi i događanjima, a kroz svaku od nebrojenih fotografija ispričao je i djelić priče o sebi ostavljajući budućnosti da iz te slagalice napravi neku novu sliku

Fotografijom je pričao priče

FOTO Tony Hnojčik

“Što li je život doli muka i patnja?” citirao mi je jedanput netko neku stariju osobu i često sam bio u situacijama u kojima bih se s tom tezom mogao, uz neke ograde, samo složiti.

U to bi se dala utrpati i činjenica kako svoj prvi “redakcijski izvještaj,” otkako sam preuzeo dužnost glavnoga urednika portala, umjesto predstavljanja, rekapitulacije i najava, moram početi informacijom kako je u srijedu 28. ožujka naš prvi urednik fotografije Tony Hnojčik uputio svoju posljednju kritiku na život i prateće pojave te podnio neopozivu ostavku.

Otišao je naglo i izazvao buru. Napravio je to na isti način na koji bi ljutito ustao i otišao ako je moje neslaganje bilo upornije od njegovih argumenata. Tada bi vikao, galamio i bučno odlazio i nikada u ovih gotovo dva desetljeća tijekom kojih smo se družili nitko, osim neupućenih promatrača, nije pomislio kako je to kraj naše komunikacije jer smo svi znali da će se Tony smiriti i vratiti kada bude bolje raspoložen.

Toni, odnosno kako je njemu bilo draže, Tony nije bio čovjek s kojim je lako surađivati. Bio je težak čovjek, ali bio je prije svega Čovjek s velikim početnim slovom. Nebrojeno sam puta svjedočio njegovoj empatiji, nesebičnosti i brizi za druge, a gledao sam ga i kako to skriva ironijom i bukom.

Bio je to čovjek koji bi na proslijeđenu pohvalu čitatelja reagirao tako da bi sazvao uredništvo i onda svima objašnjavao kako smo “idioti” koji ne razmišljaju o boljem tretmanu fotografije na portalu. To je bio njegov način da pokaže kako mu je stalo, a pokazivao je to i tako što je praktično do posljednjega dana tražio da pokrenemo proizvodnju ili da “portalu organiziramo karmine.”

Bio je ljut jer neke teme koje je odradio još stoje “na čekanju,” a želio je raditi nove i nove. Inzistirao je na tome da se sve objavljuje odmah i nije želio niti saslušati razloge čekanju jer “mi ni stare članke nismo objavili, a novih tema ima svuda oko nas i nikoga ne čekaju.”

Obećao sam mu kako će stari članci biti objavljeni i bit će, ali sumnjam da ću ikada više ići na teren s fotografom koji te samo pita o čemu se radi i zatim nestane pa se vrati, ne samo fotografijama na kojima je zabilježen događaj i svi sugovornici, nego pričom ispričanom na svoj način.

Jer Tony nije samo fotografirao, on je fotografiju živio i fotografijom govorio. On je pričao priče o ljudima, prirodi i događanjima, a ako mene pitate, kroz svaku od nebrojenih fotografija ispričao je i djelić priče o sebi ostavljajući budućnosti da iz te slagalice napravi neku novu sliku.

“Ako oko to može vidjeti, ja to mogu fotografirati,” govorio mi je Tony i dokazivao to s ono malo opreme koja mu je bila na raspolaganju. A njegovo je oko gledalo jedan drugi svijet. “Fotografi to vide drugačije,” znao mi je reći kada bih ga, primjerice, pitao zašto se zavlači ispod mosta kada se i betonsko korito i žabokrečina sasvim dobro vide odozgor.

Sve je radio na svoj način i pod svojim uvjetima, a tako je, pod svojim uvjetima, i otišao. Normalni ljudi umru, a Toni je podnio neopozivu ostavku na život.

I ja bi lagao kada bih rekao kako se neću često sjetiti čovjeka koji bi se zavlačio pod mostove kako bi od betona i žabokrečine napravio bajku.

FOTO Tony Hnojčik