Djeca su mi najvažnija

Jedino što uistinu nemamo u životu je vrijeme i na njemu sam baš okrutno sebična otkako sam mama

Djeca su mi najvažnija

FOTO Tony Hnojčik

Bravo ljudi, bravo vijećnici! Zbor građana dignuo je i ruke i glas te rekao – jok, nebu išlo, ne na ovakav način, ne na ovom kvartu. Bravo. Baš je dobar osjećaj biti sretan zbog zajedničkog uspjeha, i dajte da se izguštam još malo; bravo, bravo, bravo.

Betoniranje našeg sjevernog zelenog pojasa kod Doma sportova u nekoliko je mjeseci naraslo od nezadovoljstva u susjedstvu do Zbora građana, a to je uspjeh prije svega ekipe okupljene oko Građanske inicijative Samoborček koja je stalno hendlala papire, informacije, mail adrese svih nas, termine i dvorane za sastanke.

Naravno da mi ne pada na pamet poimence ih isticati jer bih, garant, izostavila nekoga, a drugi razlog je taj kaj su svi ti divni susedi izdvajali svoje vrijeme, volju i znanje za sve nas, da nam svima to zelenilo bude gušt a ne samo njima.

I nekak’ si mislim kako im je uspjeh najveća “pohvala” za njih same, u njima. Jer takvi mi na kvartu i jesmo, zbilja. U tišini pomognemo ‘di se može i odemo dalje svojim putem. To su ti trenuci koje ne možete vratiti kako bi sudjelovali u njima, a bude vam žao ako niste.

Ja, recimo, ne žalim ni za čime jer nisam propustila niš’ meni značajnog, ali sam skužila kako još jače želim ne propuštati išta što se odvija oko jedne druge, nevjerojatno brze razvojne situacije, odrastanja mojih cicibana. Proslavili smo neki dan njen veliki osmi rođendan u igraonici “Sunce” u Ribničkoj i tete su totalno, totalno razvalile njenu škvadru.

Iz mene i danas curi zahvalnost na sve strane jer je klincima trosatna zabava bila toliko jako dobra da se cijelog tjedna u školi pričalo o tome! Tak’ sam opet bila “najbolja mama ikad” i definitivno odlučila da nebum više bila urednicom na našim kvartovskim stranicama ovdje.

Idem natrag u redove u kojima se najbolje osjećam a to su oni sirovi novinarski, bez isticanja i bez uredničke politike. Posebno na kvartu di volim biti samo ‘Maruškina mala.’

Jedino što uistinu nemamo u životu je vrijeme i na njemu sam baš okrutno sebična otkako sam mama. Za sretan život cicibana trebaju mi i sretni susedi i lijep kvart, bez daljnjeg, i veselim se svem daljnjem radu i akcijama u tom dugoročnom smjeru.

Ipak, u onom kratkoročnom, grabim svaki, baš svaki trenutak za biti s njima malima, a već velikima. Stoga vas posljednji puta kao urednica pozdravljam, jako sretna jer odmah nakon točke na ovoj kolumni uskačem u skafander i pičim na grudanje, što najtoplije preporučujem i svima vama. Nikada ne zaboravite dijete u sebi.

Hvala vam i čitamo se dalje!

Vaša

Iva